
Početak. Svaki je težak. Svaki je neizvestan.
Početak.
Bilo bi logično da o tome pišem. I jesam, al onda sam sve izbrisala i odlučila da pišem o kraju.
O kraju svojih ružnih navika. O kraju odustajanja i odugovlačenja. O kraju jednog prosečnog života. Jer sve do fakulteta nisam bila prosečna.
A onda sam se izgubila. U
jednom trenutku čak i pala ispod svih prosečnih granica. Odjednom više nisam
bila ja JA. Počela sam da sumnjam. U sve. U izgled i psihu i mozak i fizičke
predispozicije i lepezu mogućnosti koja mi se do tog trenutka nesebično nudila.
Odjednom se svi moji kvaliteti izgledali potpuno mizerno i neupotrebljivo. U
odnosu na ostale. Da, da, i jedna od najvećih mana, počela sam da se
upoređujem. Sa svima i u svemu. I tu je moj krah postao potpun. I moj neuspeh
konačan. I ja se srozala do dna. Psihički. A onda, u jednom trenutku i fizički.
Mislim
da je to fizičko srozavanje bio okidač za big come back! Počela sam da
treniram, vodim računa o ishrani, više ništa me nije mrzelo, ni odlazak u
prodavnicu, ni sređivanje stana, penjanje na 3. sprat, ma ništa više nije bilo
mučno. Trčanje je postala moja rutina, svakodnevna teretana takođe. Posle nekog
vremena usledio je i povratak košarci, ljubavi većoj čak i od bilo koje
emotivne veze do tada.
U
međuvremenu završila sam osnovne studije, dobila i prvi posao, i došlo je do
promena na ljubavnom planu. Desile su se drastične promene u mom životu, ali
svemu tome je vodio preobražaj koje se desio u mojoj glavi. I tada sam shvatila
nešto jako bitno u životu - sve je u tebi. Sve što postigneš ili ne postigneš
zavisi samo od tvog stanja misli u datom trenutku. Od toga koliko želiš, koliko
veruješ. Koliko si spreman sebe da uložiš. Da li si spreman na žrtvu, na
hodanje po žici, na ples na litici.
Da
li smeš. Da li hoćeš - do kraja.
Ja
sam odlučila. Hoću. Smem. Mogu. SVE. Do kraja. Do ivice. I preko ivice. Spremna
sam da mi izrastu i krila ako treba, i da naučim da letim, pa i da skočim sa
litice. U nepoznato. U novo. U bolje.
Ja
sam odlučila. Došlo je vreme za kraj. Došlo je vreme da raščistim sa svim što
me koči, što me udaljava od cilja, što me lomi, što mi ne da da opet ja budem
JA, da opet budem iznad proseka.
Došlo
je vreme da mahnem : strahovima, dilemama, odlaganjima, odugovlačenjima,
trenutnim zadovoljstvima koje me guraju nazad, preispitivanjima, pravdanjima,
popuštanjima, ispuštanjima prilika.
Došlo
je vreme za nešto bolje. Pardon, za najbolje.
Nadam
se da ste uz mene.
0 Comments